Vampirske kronike

Neji se prisjećao dana kada je živio u sreći i prosperitetu. To su bili dani kada još nije bio svjestan svojih mogućnosti. Da to su bila vremena….
A sada živim u iluziji u staklenom zvonu koje sam stvorio.
Dok mi se u glavi vrte stihovi Haggarda prisjećam se jedne osobe koja me najviše podsjetila na ovo. Dok sam se šetao svojim dvorcem ugledah na zidu njenu sliku. Sliku osobe koju sam volio. Slike Lune.
U Lunu sam se zaljubio na prvi pogled, izgledala je tako nevino i slabo u mojim očima, bar sam to mislio dok je nisam upoznao.
Ta plavokosa božica je uspjela moje srce uhvatiti. I ona je to znala, dobro je znala.
Kako je vrijeme prolazilo primjećivao sam da se zagleda u mene, kada bi pričala gledala me je u moje zelene oči. Izgledalo je da im se divila….
Jedne večeri sam iskoristio ono što je ona najviše voljela. Na trenutak sam je samo gledao….samo dvije sekunde osjetio sam njene usne na mojima. Dok je njezin jezik se igrao s mojim ustima osjetio sam kap kako mi je pala na obraz. Kasnije sam sazna da je to bilo od sreće.
I takvi su bili svi dani, puni dodira i nježnosti.
Dok joj nisam uzeo ono što je ona s takvom ljubavi čuvala za mene.
Sjećam se još dobro tog dana kao da je bilo jučer. Nakon večeri s onim smrtnicima povukli smo se u naše odaje.. Ja sam je volio kao što je i ona mene voljela. Ali moja tamna strana nije dopustila takvu ljubav. Moja žeđ za krvlju je bila snažnija od mene. Davala mi je sve što sam želio.

I jednog dana jednostavno moja ljubav prema njoj je uvenula. Nisam je više podnosio. Shvatila je to. Sad je mrtva i za sve sam ja kriv. Hoću li ikad ovu krivicu sa sebe moći maknuti. Ne, ona je umrla zbog mene,nisam cijenio što sam imao.
Još danas raste cvijeće na mjestu gdje ej sebi oduzela život….
Tamno cvijeće boje krvi…..

Priča kojoj nema kraja

Bolest me okovala u lancima i moram stajat doma dok su svi vani.
Oh, oh, osjećam kako mi mladost curi niz ruke dok kašljem tako užasno i bolno da to osjećam u križima…..
Zar nije ovaj svijet nepravedan? Oh, oh, Bože, molim te, pomozi mi da savladam ove muke!
Ali samo nek' bude od tvoje volje, ako oces MOGU JA JOS 1000 DANA STAJAT DOMA (upozoravam čitatelje na sarkazam, op. a.)!
Oh, da mi je vidjeti lice moje lijepe Simone, da mi je vidjeti njene usne crvene kao krv, lice bijelo kao snijeg, očiju zelene boje… hmmm, kako mi nedostaje moja Simone.
Bože moj, znam da sam postao patetičan, ali ostalo mi je jedino moje ogledalo.
Da u njemu vidim ljepotu koju ni u Simone prelijepoj ne vidim. Vidim oči andela, kosu dugu, i gracioznu…
Polako se zatvaram s mojim prijateljem ogledalom… gledam lice anđela i znam da ne pripada meni……
Ogledalo, ogledalce, reci mi tko je najljepši na svijetu?, a ono odgovara ''Ti si…'' - i dalje mi je dosadno.
Ali tada zvono zazvoni na vrata moja, i ja čujem zvono, pomislim, tko bi mogao biti u ovo doba? Možda anđeo? Možda smrt dolazi po mene?
Kad ono na vratima anđeo, prelijep, obavijen svilom, nebeski napravljenom…
Anđeo (B.M.) zbori: -Oh, ti anđele prelijepi, nisam dostojna da uniđem pod krov tvoj, nego samo reci riječi i pripast će ti duša moja!
U meni se probudi pozuda: vidjeh anđela tako lijepog, gracioznog, elegantnog…
Želim je, ali ipak, i dalje me strah u požudu unići jer se sjetih moje drage Simone koju volim srcem svim.
Anđeo zbori: Moj prekrasni anđele, poslana sam da te zabavim na jednu večer samo, jer si me ti dostojan, molim te, uzmi me u svoje ruke…

I tada ja htjedoh reći joj da moje srce pripada prelijepoj Simoni, kada osjetim njene usne na usnama mojim. To je bio poljubac kao eliksir mladosti, osjetih se ponovo cijelim, kako dugo nisam bio.

Inače, moje ime je Neji… ali imam problem. U meni živi duh Kirri… to je duh jednog anđela koji je kažnjen da bude unutar onoga što nikad nije uspio biti, prekrasnog i savršenog anđela mene…
Ja sam anđeo, ali Kirri je potpuna suprotnost meni; on je demon kojemu je erotičnost, divljanje, opijanje život… a meni nije - ja to mrzim…!

I Kirri u tom trenutku zavlada mnome, nađem se u crnom prostoru, osjećam moje tijelo, ali nikako ne mogu upravljat njime, i vidim što se događa… ali ne kontroliram…

Tada je divljački poljubim, uguram joj jezik strastveno i migoljim po toploj unutrašnjosti, a ona leži na krevetu, prepustila mi se, i …

*****CENZURA*****

U trenutku kada je naš odnos bio pri kraju vratim se u svoje stanje, i nema vise Kirria….
Onaj anđeo ode s osmjehom na licu, a ja - osjetih se kao glupa Pandora koja je otvorila kutiju jer je bila previše znatiželjna, svjestan sam da nisam kriv, ali ipak, krivim sebe…
Pokušavam zaspati, ali ne mogu… u glavi mi je Simone i moja izdaja prema njoj… odlučim biti kukavica…
Lagano se ubijam…
Ubijam se psihički…
Ne znam kako ću izdržati…
Da li je ovo kraj…?




Odjednom se probudim sav znojan, preplašen, pomislim, koji odvratan san. Uza sve što mi se događa još i ovaj san, doima se tako realan, o moj Bože…

Što da vam kažem o sebi? Zovem se Neji.
Bolest me okovala u lancima i moram stajat doma dok su svi vani.
Oh, oh, osjećam kako mi mladost curi niz ruke dok kašljem tako užasno i bolno da to osjećam u križima…
Zar nije ovaj svijet nepravedan? Oh, oh, Bože, molim te, pomozi mi da savladam ove muke!
Ali samo nek' bude od tvoje volje, ako oces MOGU JA JOS 1000 DANA STAJAT DOMA (upozoravam čitatelje na sarkazam, op. a.)!
Oh, da mi je vidjeti lice moje lijepe Simone, da mi je vidjeti njene usne crvene kao krv, lice bijelo kao snijeg, očiju zelene boje…hmmm, kako mi nedostaje moja Simone.
Bože moj, znam da sam postao patetičan, ali ostalo mi je jedino moje ogledalo.
………